Na pulskoj tržnici, uz pridržavanje epidemioloških mjera, članovi Možemo! Pula obilježili su Dan žena.
Naglasili smo kako se unatoč stogodišnjoj borbi za prava, žene još uvijek nisu izborile za ravnopravnost te kako je umjesto dijeljenja cvijeća i dalje potrebno ukazivati na nepravde koje žene doživljavaju u društvu. Prosječna plaća žene za isti posao manja je od plaće muškarca, kućanski rad i njegovanje članova obitelji nisu prepoznati kao rad, kvote žena na vodećim pozicijama i dalje su u nesrazmjeru, nasilje prema ženama i dalje često prolazi nekažnjeno, a poražavajući su i rezultati istraživanja o menstrualnom siromaštvu u Hrvatskoj. Da bi ukazali na ove probleme žena u Hrvatskoj, umjesto klasičnog poklona u obliku rezanog cvijeta kojim se ne šalje prava poruka, Možemo! Pula pripremili su za prolaznice pakete higijenskih uložaka u platnenoj vrećici za kupovinu.
Dunja Verbič osvrnula se na ulogu žene u današnjem društvu:
„Svaka treća žena u Hrvatskoj, prema statistikama, doživi neku vrstu psihičkog ili fizičkog nasilja u obitelji. Iako se već godinama smanjuje broj prekršajnih prijava za nasilje u obitelji, te brojke u kombinaciji s izuzetno malim brojkama bezuvjetno osuđenih osoba i rastom broja kaznenih djela u obitelji, ne predstavlja znak učinkovitosti sustava, već njegove neučinkovitosti.
Osim fizičkog nasilja, žene danas i dalje trpe stigmu koju nosi potpuno prirodna pojava poput menstruacije.
Svaka žena, tj. osoba koja ima menstruaciju tijekom svojeg života plati otprilike 8.000 kn samo poreza na menstrualne potrepštine, koje su u Škotskoj potpuno besplatne, a za studentice besplatne u sve većem broju država. Nedavno je izašlo prvo istraživanje o menstrualnom siromaštvu u Hrvatskoj, koje je provela udruga Pariter, što je jedno od rijetkih istraživanja na tu temu uopće u Europi. Podaci su zaista uznemiravajući, a o svemu najbolje govori činjenica da je trećina žena i osoba koje imaju menstruaciju u RH prisiljena štedjeti na ulošcima jer su im preskupi.“
Također, htjela bih se osvrnuti i na nasilje koje se nad ženama vrši u pogledu nedostupnosti medicinskog zahvata poput pobačaja. U Hrvatskoj pobačaj niti u jednoj bolnici nije besplatan, a najniža cijena iznosi 1.870 kuna, dok je najviša 3.000 kuna. U mnogim bolnicama ga praktički nije moguće obaviti zbog priziva savjesti, a sveukupno je više od polovice, točnije 58 posto ginekologa i ginekologinja koji se pozivaju na priziv savjesti. Tako primjerice, u Požeško-slavonskoj i Virovitičko-podravskoj županiji uopće nije dostupan pobačaj jer svih devet ginekologa specijalista ima priziv savjesti. U Poljskoj je nedavno na snagu stupio jedan od najrigoroznijih zakona o pobačaju, gdje pobačaj nije legalan ni u kojem slučaju, pa čak ni po cijenu života žene.
Vrlo je bitno osvrnuti se i na trans žene, koje trenutno obitavaju na marginama društva koje ih je odbacilo. Trans žene trpe povećani rizik od nasilja, nedostupnosti zdravstvene skrbi i nemogućnosti zaposlenja. Nevjerojatno je da u Hrvatskoj ne postoji niti jedan zakon koji štiti transrodne osobe niti statistika o njihovom postojanju, budući da je to podatak koji se ne prikuplja popisom stanovništva”.
Nejednakost je postala vrlo vidljiva lani, u okolnostima pandemije koja nas je zatvorila u domove te za mnoge izbrisala granice privatnog i javnog. Podaci pokazuju kako je briga oko obitelji i kućanstva i dalje dominantno ženski posao, a “držanje sva četiri kuta kuće” još uvijek ostaje neprepoznato kao rad.
Na tu temu nadovezala se Vanda Velagić:
“Smatram da je izuzetno važno govoriti o pravima i položaju žena u jeku Covid-19 krize pogotovo zbog činjenice koju UN-women (entitet ujedinjenih nacija za rodnu ravnopravnost i osnaživanje žena) ističe; “pandemija bi mogla unazaditi prava žena na stanje od prije 25 godina zbog toga što žene tijekom pandemije imaju više obaveza u kući i brige oko obitelji”.
UN navodi kako je ova pandemija pokazala da svjetske ekonomije i naš svakodnevni život jednostavno ne mogu funkcionirati bez neplaćene skrbi i kućanskog posla koji pretežno snose žene i djevojke. Čak se i prije pandemije procjenjivalo da žene rade tri četvrtine od 16 milijardi sati neplaćenih poslova koji se obavljaju svakog dana širom svijeta. Globalno, neplaćeni ženski rad procjenjuje se na nešto manje od 11 bilijuna dolara. U većini zemalja žene troše 30 i više sati tjedno isključivo na brigu o djeci – gotovo ekvivalentno prosječnom vremenu provedenom na radnom mjestu s punim radnim vremenom tjedno. Sad zamislite s kolikim su se izazovom suočile u lock-downu balansirajući između rada od kuće i rada u kući – briga o djeci, starijima i kućanstvu uz redovan posao.
No nekima je nažalost ostajanje kod kuće značilo da su uz navedeno svakodnevno suočene i s raznim oblicima fizičkog, psihičkog i ekonomskog nasilja. U prilog tome govori činjenica da je od početka godine do kraja ožujka 2020.godine Ministarstvo unutarnjih poslova zabilježilo 37 posto više prekršaja i za čak 57 posto više kaznenih djela nego u isto vrijeme pretprošle godine.
I pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić potvrdila je da je i njezin ured u vrijeme izolacije zbog pandemije zabilježio povećan broj pritužbi za nasilje u obitelji i među partnerima.
Prepoznavanjem ovih tereta koje su žene podnijele za vrijeme pandemije dolazimo do zaključka kako smo daleko od ostvarenja rodne ravnopravnosti.”
Možemo! se zalaže za rodnu ravnopravnost i jednaka prava svih osoba te je jedna od rijetkih stranaka u Hrvatskoj koja u praksi primjenjuje pravilo jednakog broja muškaraca i žena na listama i funkcijama u stranci. Možemo! Pula u svom programu ima ukidanje svih oblika neravnopravnosti u područjima u kojima Grad ima nadležnost – kažu u Možemo! Pula.
Za kraj, Linea Bottegaro Brkljača je poručila:
„U mnogim zemljama u drugoj polovici 20. st. Dan žena postaje žalosna kombinacija Majčinog dana i Valentinova i tako gubi svoju ideološku osnovu, gubi potrebu solidariziranja sa ženama u svijetu, potrebu izlaska na ulice da se naglas govori o svim nepravdama, govori o odnosu spola i roda, o seksizmu, homofobiji, pravu žene da samostalno odlučuje o svom tijelu, o “staklenom stropu” koji ne dopušta ženama da dođu na više pozicije itd. U Hrvatskoj, nažalost, treba “vikati” i o “staklenom stropu”, i o seksizmu i o latentnoj opasnosti da se i pravo na pobačaj dovede u pitanje. Govoriti, makar nas zaboli grlo. Mi to moramo i MOŽEMO!“