Ne smijemo dozvoliti da kratkoročna financijska dobit bude uteg našem kulturnom i stvaralačkom potencijalu.
Komercijalizacija kulture
Usmjeravanje ekonomskih djelatnosti prema jednoj gospodarskoj grani, (u pulskom, pa i u hrvatskom slučaju) – turizmu je već pokazala većinu svojih nedostataka. No kapital je fleksibilan, on će kao i inače poput svake kapi vode naći put do oceana. Država će biti tu da se pobrine za one manje sretne koji ostaju na dnu, u borbi za puko preživljavanje.
Kada istu stvar radimo kulturi, šteta se ne može tako lako sanirati. Namećući kulturnim djelatnostima i akterima imperativ da moraju biti profitabilni ili služiti tome da zadive turista i potaknu ga da troši više novca, ne činimo ništa drugo doli unakazujemo vlastiti identitet. Pulski kulturni i stvaralački potencijal nastavlja biti uspavana ljepotica, duboko usnula u prošlim vremenima kada je bila dobrodošla i slavljena diljem regije.
Drugim riječima, kultura zajednice ili kultura u zajednici nije i ne smije biti predmet turističke ponude. Turisti mogu doći i uživati u onome što lokalna kulturna zajednica producira neovisno o potrebama i potražnji koja proizlazi iz logike masovnog turizma. Turizam i kultura mogu zajedno prosperirati jedino ako je prioritet gradske politike izgradnja lokalnih kapaciteta i osnaživanje nezavisne kulturne produkcije te institucionalno osnaživanje nezavisne kulturne scene. Svaka druga logika koja stavlja potrebe gostiju naspram potreba i razvoja lokalne zajednice i njenih građana je opasna i neodrživa.
Retradicionalizacija kulture
Da bi pulski kulturni i stvaralački potencijal osnažili i u njemu zajedno s posjetiteljima grada uživali, za početak je potrebno priznati da on postoji. Županija koja brigu o kulturi trpa u isti koš kao i „zavičajnost“ dokazuje nedostatak osnovnog razumijevanja toga što kultura uopće jest, a kamoli njenih potreba. Ljudima čiji interesi se svode na zbrajanje i oduzimanje prihoda nije lako razlučiti kulturnu baštinu od kulture u njenom općenitom smislu živog organizma i stvaralaštva, žile kucavice svake zdrave urbane sredine.
Pojavom fondova koji financiraju razne valorizacije kulturne baštine i tradicije, najednom se umjesto skate parkova i alternativnih festivala počinju financirati zavičajni muzeji i suvenirnice, a Puli se nasilno lijepe etikete maslinarstva i vinarstva prikladnije za unutrašnju i ruralnu Istru dok nam simboli industrijske, urbane i rokerske sredine pred očima trunu.
Ne smijemo dozvoliti da kratkoročna financijska dobit bude uteg našem kulturnom i stvaralačkom potencijalu. Politika nije tu da se služi kulturom kako bi hranila sebe, već je politika tu da osluškuje potrebe svih građana pa tako i kulturnih aktera koji Puli mogu donijeti neprocjenjivi ugled, osnažiti identitet te u konačnici diferencirati Pulu na kulturnoj mapi Europe te time doprinijeti i gradskom proračunu.