Izgubili smo generaciju poljoprivrednika. Vrijeme je da počnemo stvarati novu!
Može li hrana s istarskih polja ponovno stići na stolove naših škola i vrtića? Na okruglom stolu Možemo! Pula razgovarali smo o tome kako kvalitetnija prehrana djece može postati pokretač domaće poljoprivrede, otvoriti sigurno tržište lokalnim proizvođačima i vratiti život na zapuštena polja.
Može li hrana s istarskih polja ponovno stići na stolove naših škola i vrtića? Na okruglom stolu Možemo! Pula razgovarali smo o tome kako kvalitetnija prehrana djece može postati pokretač domaće poljoprivrede, otvoriti sigurno tržište lokalnim proizvođačima i vratiti život na zapuštena polja.
Imamo plodnu zemlju, dugu poljoprivrednu tradiciju i ljude koji znaju proizvoditi kvalitetnu hranu. Istodobno, velik dio hrane uvozimo, poljoprivrednici teško dolaze do zemljišta, a tisuće djece svakodnevno jedu obroke za koje često ne znamo ni odakle dolaze namirnice.
U Istri imamo oko 15.000 osnovnoškolaca, od čega više od 4.000 u Puli. Država već izdvaja javni novac za njihovu prehranu, pa se nameće pitanje: možemo li taj novac iskoristiti tako da djeca jedu kvalitetnije, a da istodobno pomažemo domaćim proizvođačima i razvijamo poljoprivredu?
Upravo smo o tome razgovarali 6. studenoga na okruglom stolu „S istarskih polja do istarskih škola”, koji je u organizaciji Možemo! Pula okupio ekološke proizvođače Anu Sarvan i Doriana Siljana, poljoprivrednika Dalibora Jukopilu te Ivu Ivšić i Sonju Karoglan Todorović, koje su predstavile zagrebački projekt zelene javne nabave hrane za škole i vrtiće.
Umjesto apartmana na djedovini – ekološka proizvodnja hrane
Priča Ane Sarvan pokazuje da budućnost istarske poljoprivrede ne mora biti samo nastavak obiteljske tradicije, nego i svjestan izbor drugačijeg života.
Ana je po struci inženjerka kemije. Radila je u korporaciji, ali je prije desetak godina odlučila napustiti siguran posao i potpuno promijeniti karijeru. Na obiteljskoj zemlji koju je naslijedila od nona, umjesto prodaje zemljišta ili gradnje apartmana, odlučila je pokrenuti ekološku proizvodnju.
Bez poljoprivrednog obrazovanja i prethodnog iskustva, počela je učiti sve ispočetka: od rada s mehanizacijom do ekoloških metoda uzgoja. Danas proizvodi, među ostalim, jagode i trešnje, a svoje proizvode prodaje na kućnom pragu i putem ekološke tržnice.
„Što se tiče same ekološke proizvodnje, posao je jako lijep, međutim jako zahtjevan”, opisala je Ana, ne skrivajući da su neuspjele sezone, nepredvidivi uvjeti i fizički rad sastavni dio poljoprivredne svakodnevice.
Iako je dokazala da se od ekološke proizvodnje može živjeti, širenje gospodarstva donosi nove izazove. Zapošljavanje dodatne osobe, ulaganja u opremu i povećanje proizvodnje traže pažljivo planiranje, a pritom je presudno znati kome će se proizvedena hrana prodati.
Upravo bi škole i vrtići mogli postati važan dio tog odgovora. Sigurnija i predvidljivija potražnja omogućila bi proizvođačima poput Ane da lakše planiraju proizvodnju, ulaganja i nova radna mjesta.
Izgubili smo generaciju poljoprivrednika, ali još nije kasno
Dorian Siljan upozorio je na zabrinjavajuće stanje istarske poljoprivrede. Iako Istra ima oko stotinu ekoloških proizvođača i više od tisuću hektara prijavljenih u ekološkoj proizvodnji, velik dio tih površina otpada na maslinike, livade i pašnjake. Proizvodnja ekološkog povrća, voća i drugih osnovnih namirnica znatno je skromnija.
Mladi se sve rjeđe odlučuju baviti poljoprivredom. Teško dolaze do zemljišta, natječaji za zakup državnih poljoprivrednih površina godinama izostaju, a ulaganja u suvremenu mehanizaciju i tehnologiju sve su veća.
Dorian smatra da smo s politikama koje bi povezivale domaću proizvodnju i javnu potrošnju trebali krenuti prije deset ili dvadeset godina, dok je još bilo više aktivnih proizvođača i dok se znanje lakše prenosilo s generacije na generaciju.
U međuvremenu smo izgubili generaciju poljoprivrednika, a s njom i dragocjen kontinuitet proizvodnje. Danas nije dovoljno naslijediti zemlju i stari traktor. Poljoprivreda se ubrzano modernizira, automatizira i digitalizira, a domaći proizvođači moraju konkurirati velikim europskim tržištima.
„Još uvijek nismo skroz zakasnili”, poručio je Dorian, naglasivši da su potrebne brze i odlučne mjere kojima će se proizvođačima otvoriti tržište i omogućiti razvoj.
Objasnio je i kako mali proizvođači danas često uzgajaju više od trideset različitih kultura godišnje jer se oslanjaju na izravnu prodaju i moraju imati raznoliku ponudu. Takav način rada povećava troškove, traži mnogo radne snage i otežava specijalizaciju.
Udruživanje u zadruge, zajedničko korištenje skupe mehanizacije i organizirana opskrba škola mogli bi omogućiti proizvođačima da se usmjere na manji broj kultura, povećaju proizvodnju i postanu konkurentniji.
U raspravi smo upozorili i na poražavajući rezultat dosadašnjih poljoprivrednih politika. Unatoč milijardama eura poticaja koje su kroz godine uložene u hrvatsku poljoprivredu, nismo ostvarili odgovarajući rast proizvodnje ni prehrambene samodostatnosti.
Problem nije samo koliko javnog novca ulažemo, nego i što njime želimo postići. Ako poticajima financiramo proizvodnju, a istodobno javne ustanove kupuju uvoznu hranu, propuštamo priliku povezati dva dijela sustava koji bi se trebali međusobno podržavati.
Pulska djeca već su jela domaći krumpir i jabuke. Zašto ne bi ponovno?
Da povezivanje domaće proizvodnje i školske prehrane nije nikakva utopija, podsjetio je Dalibor Jukopila, koji se proizvodnjom, distribucijom i organizacijom poljoprivredne proizvodnje bavi gotovo 25 godina.
Jukopila je i tada, a sa vremenskim odmakom danas još sigurniji u tezu oko potrebe udruživanja poljoprivrednih proizvođača po već dokazanim modelima u gospodarstvima zapadnih zemalja.
Između 2001. i 2007. godine tvrtka koju je vodio opskrbljivala je pulske vrtiće krumpirom s hrvatskih polja te jabukama domaćih proizvođača. Prema njegovu sjećanju, riječ je bila o približno tri tisuća djece.
„Da li se moglo? Moglo se tada. Da li se može danas? Može se danas puno više, puno kvalitetnije i puno bolje”,poručio je Jukopila.
No podijelio je i iskustvo koje pokazuje da sama mogućnost prodaje nije dovoljna. Kada je 2003. pokušao organizirati skupinu istarskih proizvođača za opskrbu velikog trgovačkog lanca, osigurao im je otkup, plaćanje, distribuciju, pa čak i dio potrebnih repromaterijala. Ipak, nijedan od okupljenih proizvođača nije se odlučio uključiti u planiranu proizvodnju.
Takvo iskustvo otvara važno pitanje: kako stvoriti sustav u kojem će poljoprivrednici imati dovoljno sigurnosti, znanja i podrške da se odvaže na ulaganja i povećanje proizvodnje?
Jukopila je upozorio i na sve teže uvjete rada zbog klimatskih promjena, dugotrajnih suša, ekstremnih temperatura i novih štetnika. Poljoprivreda danas zahtijeva više znanja, tehnologije i ulaganja nego ikada prije.
Zagreb pokazuje kako javna nabava može mijenjati poljoprivredu
Dok u Istri tek razgovaramo o mogućnostima povezivanja poljoprivrednika sa školama, Zagreb već razvija sustav koji pokazuje kako se javni novac može usmjeriti prema kvalitetnijoj prehrani i poticanju ekološke proizvodnje.
Iva Ivšić, koordinatorica zagrebačkog Možemo! i zastupnica u Gradskoj skupštini, objasnila je kako je projekt nastao iz političke odluke da se nabava hrane u javnim ustanovama počne koristiti kao alat za razvoj lokalne ekonomije, zaštitu okoliša i kvalitetniju prehranu djece.
Ideja je jednostavna: javne ustanove ionako moraju kupovati hranu. Zašto tu veliku i stalnu potražnju ne bismo iskoristili kako bismo potaknuli proizvodnju hrane koju želimo jesti?
No za takav iskorak nije dovoljno samo promijeniti natječajnu dokumentaciju. Potrebno je povezati proizvođače, osigurati skladištenje i distribuciju, prilagoditi jelovnike sezonskim namirnicama i educirati sve uključene.
Sonja Karoglan Todorović, koja je vodila zagrebačku radnu skupinu za razvoj zelene javne nabave, predstavila je konkretne rezultate i izazove.
U projekt su uključene 32 osnovne škole i devet vrtića, odnosno oko 21.000 djece. U tim se ustanovama godišnje pripremi približno deset milijuna obroka, dok sve zagrebačke škole i vrtići zajedno godišnje pripreme oko 60 milijuna obroka.
To pokazuje ne samo veličinu projekta nego i golem potencijal koji javna nabava hrane ima za razvoj domaće proizvodnje.
Zagreb je postavio cilj da 15 % namirnica zamijeni ekološki proizvedenom hranom. Taj udio još nije ostvaren za sve proizvode, ali kod nekih namirnica već je premašen. Ugovoreno je približno 300 tona ekološke hrane, od čega je oko 180 tona već isporučeno, a nabava obuhvaća pedesetak različitih namirnica.
Za projekt je u razdoblju od 2024. do 2029. predviđeno ukupno 3,5 milijuna eura. Od toga je približno 3,2 milijuna eura namijenjeno nabavi ekološke hrane, dok je ostatak predviđen za edukaciju, informiranje i druge aktivnosti potrebne za provedbu projekta.
Posebno je važan način na koji Zagreb pokušava istodobno razvijati proizvodnju i tržište.
„Ako potičete proizvodnju, a ne razvijate tržište, onda imate problem. A ako imate tržište, ali nemate proizvod, onda imate opet problem”, objasnila je Sonja.
Upravo je to srž problema s kojim se suočava i istarska poljoprivreda.
Od polja do školskog tanjura put je duži nego što izgleda
Zagrebačko iskustvo pokazuje da iza ideje o domaćoj hrani u školama stoji vrlo zahtjevan posao.
Primjerice, od odluke o raspisivanju nabave mandarina do njihove prve isporuke zagrebačkim školama može proći čak šest mjeseci. Natječaji za proljetne jagode pripremaju se već tijekom jeseni, a dodatnu poteškoću predstavlja činjenica da se vrhunac poljoprivredne sezone često poklapa sa školskim praznicima.
Zato su u projekt uključeni i vrtići, koji rade tijekom ljeta i omogućuju dulje razdoblje opskrbe sezonskim proizvodima.
Poseban izazov predstavlja distribucija. Umjesto nekoliko velikih dobavljača, školske kuhinje sada zaprimaju namirnice od većeg broja manjih proizvođača. To donosi dodatni posao kuharicama, ravnateljima i gradskim službama.
Zagreb zato organizira susrete proizvođača i predstavnika škola, edukacije kuharica, posjete ekološkim gospodarstvima i nabavu opreme koja olakšava pripremu hrane.
Sonja je posebno naglasila da je edukacija potrebna svima: od gradskih službenika i proizvođača do kuharica, ravnatelja, roditelja i djece. Bez razumijevanja i suradnje svih sudionika teško je promijeniti sustav koji je desetljećima funkcionirao na drugačiji način.
„Politička volja je ključna”, naglasila je Sonja, ali i upozorila da ona sama nije dovoljna. Potrebni su znanje, predanost i dugotrajan rad.
Prisjetila se i savjeta koji je dobila tijekom stručnog posjeta Švedskoj. Kada je voditelja tamošnjeg projekta pitala što bi preporučio gradovima koji žele krenuti sličnim putem, odgovorio joj je:
„Počnite odmah i za deset godina ćete imati prve rezultate.”
Ne moramo kopirati Zagreb – možemo razviti istarski model
Jedna od važnih poruka zagrebačkih gošći bila je da Pula ne treba preslikavati njihov složeni sustav. Manji gradovi mogu razviti jednostavnije modele, prilagođene vlastitim potrebama i mogućnostima lokalnih proizvođača.
Zagrebačko iskustvo možemo iskoristiti za razvoj nabave hrane od lokalnih proizvođača, uključujući i konvencionalnu proizvodnju.
To je posebno važno za Istru, gdje trenutačni kapaciteti ekološke proizvodnje nisu dovoljni da bi se potrebe svih škola i vrtića mogle zadovoljiti isključivo ekološkim namirnicama.
Zato je važno razmišljati o postupnom uvođenju lokalno proizvedene hrane, uz istodobno poticanje razvoja ekološke proizvodnje.
U raspravi su se otvorile mogućnosti udruživanja proizvođača, zajedničke distribucije, boljeg korištenja poljoprivrednog zemljišta i prilagodbe javne nabave manjim gospodarstvima.
A kada smo Doriana Siljana pitali bi li se osobno uključio u opskrbu pulskih škola, odgovorio je potvrdno. Objasnio je da se proizvodnja povrća može relativno brzo prilagoditi poznatoj potražnji jer mnoge kulture imaju proizvodni ciklus od svega nekoliko mjeseci.
To je ohrabrujuća poruka: proizvođači postoje, interes postoji, iskustva drugih gradova imamo. Ne moramo čekati deset godina da bismo napravili prvi korak, iako će za ozbiljne rezultate trebati vremena.
Vrijeme je da javni novac počne povezivati ono što već imamo
U Istri imamo proizvođače koji žele raditi i širiti proizvodnju. Imamo škole i vrtiće koji svakodnevno nabavljaju velike količine hrane. Imamo poljoprivredno zemljište, ali i velik problem njegova nedovoljnog korištenja.
Ono što nam nedostaje jest sustav koji će sve to povezati.
Zdravija prehrana djece ne smije ovisiti o materijalnim mogućnostima njihovih roditelja. Istodobno, novac koji javne ustanove troše na hranu može postati važan alat za poticanje domaće proizvodnje, otvaranje prilika mladim poljoprivrednicima i jačanje prehrambene samodostatnosti.
Zato smatramo da je potrebno ozbiljno razmotriti pokretanje pilot-projekta kojim bi se lokalno proizvedene sezonske namirnice postupno uključivale u prehranu pulskih škola i vrtića.
Prvi korak može biti jednostavan: utvrditi što školama treba, što naši proizvođači mogu ponuditi i kako ih povezati. Uz to je potrebno otvoriti razgovor s Gradom Pulom, Istarskom županijom, školama, vrtićima i samim poljoprivrednicima o mogućnostima razvoja takvog sustava.
Izgubili smo mnogo vremena i jednu generaciju poljoprivrednika. Ali još uvijek imamo ljude poput Ane, Doriana i Dalibora, koji svojim radom i iskustvom pokazuju da istarska poljoprivreda ima budućnost.
Vrijeme je da prestanemo samo govoriti o njezinu potencijalu i počnemo stvarati uvjete da se taj potencijal ostvari. Jer najbolji način da ne izgubimo još jednu generaciju poljoprivrednika jest da novoj generaciji damo razlog da ostane na zemlji.
